Moram priznati da se iznova nalazim pred istim problemom: branim jogu od odrednice sekta ili njuejdžerski-pseudo-bulšit. Ljudi koji verovatno nemaju dovoljno znanja, imaju nimalo ili malo iskustva sa jogom, zaista misle da se u joga studijima praktikuje veštičarstvo, bajanje, i ne znam šta. Ma samo prošle nedelje sam čula od jogaleginica da su ljudi prestali da dolaze na vežbanje jer su im pravoslavni sveštenici sugerisali da se to suprotstavlja njihovoj veri. Ge-ni-jal-no. Ipak, ne bih baš žurila sa osudama ljudi sa ovakvim pretpostavkama. Kao što sam rekla, ljudi nekad to misle čak i kada su imali iskustva sa jogom. Pitanje je kako je uopšte tako nešto moguće? Kako je joga uspela da zaradi takav status u našem društvu? I napominjem, ne pričam o svim društvima na sve strane, već ovom veoma konkretnom u kojem ja živim.
Kada se susretnete sa ljudima koji nisu spremni da propitaju bilo šta što rade, mislim da bi najpametnije bilo pobeći glavom bez obzira. Bilo da su sveštenici ili instruktori joge. Učiteljice ili treneri, prijateljice, rođaci. OK, moguće je da sam malo ljubomorna na ljude koji su u stanju da cepaju nešto i da ne stanu ni za trenutak propitujući šta, zašto i kako rade (šalim se, nisam uopšte ljubomorna…mada…?). Ja sam potpuno nesposobna da ne preispitujem sve. Mislim da mi se zato svidela i joga u kojoj se neguje (bar ja to tako razumem) princip početničkog uma. To već radiš kad vežbaš joga položaje i zato su oni i zgodni kao početna tačka – ne ulaziš mehanički, već iznova pristupaš svakoj asani, svakoj sekvenci pokreta, pa i svakom udahu i izdahu. Iz tog razloga praksa joge je više učenje da se propituje, nego određivanje bilo čega.
Ipak, dešava se da ljudi tvrde da je joga baš ovo ili ono. Zacrtani, određeni, završeni sistem koji se doslovno prati. Da li zaista ali zaista možemo misliti da joga nastaje u nekoj bezvremenskoj neprostornoj ravni u kojoj je potpuno nezavisna od i oslobođena realnog konteksta, materijalnog, fizičkog? Da li zaista ali zaista neko misli da praktikuje apsolutno i neupitno identičnu joga praksu “neuprljanu” društveno-političko-ekonomskim kontekstima kakva je originalno bila smišljenja (ono: Joga™ since 200 AD)?
Sve što znam o jogi (iako svesna da sam tek zagrebala) kao i sve što znam o svemu drugom, govori mi da je tako nešto prosto nemoguće. No, nije problem što je nemoguće, već što tvrditi da nešto može biti “čisto” i postojati van svih tokova služi jednoj opasnoj svrsi – izgradnji neupitnih autoriteta. Jer, nema ničeg lakšeg nego na svako zašto, odgovoriti jednim zato sa tačkom. Zato što tradicija, zato što Pera, Mika, Đoka, tako nalažu. Pa kako onda da ljudi ne pomisle da se sektašimo.
***
Pre neki dan sam slušala neki podkast u kojem su pričali o hroničnim bolovima (najčešće, pogodićete, donji deo leđa). Znate da uzročnik hroničnog bola nije uvek fizički? Često je to iznova ponavljana i usvojena reakcija našeg tela, našeg organizma na neku pretnju, stres, koju je naše telo zapamtilo i sačuvalo. Telo je toliko genijalno, samo smo ga malo zbunili nekim izmešanim porukama. Ne treba očajavati, sasvim je logično imati takve reakcije imajući u vidu kontekst u kojem živimo – borba za bazične egzistencijalne potrebe, borba za malo mira i tišine (pogotovo kad si u gradu), borba za sadržaj (kada si van centra), borba za zdravlje, borba za slobodno vreme, borba svako za sebe, borba, borba, borba. Naš um i naše telo reaguju na dati kontekst, pa nam je onda potreban i odgovor za dati kontekst.
Upravo zbog toga mislim da je u redu “ogrešiti se” o joga “tradiciju”. Posmatrati kontekst i tražiti mesta gde smo najslabiji, gde se to razjedinjavamo. Pa nije ni čudo da ljudi vole da rade intenzivne joga stilove, jer im fali pokreta. U rascepu su sa sopstvenim telom. Ceo celcati dan sedimo. Dobar deo nas. Drugi deo ceo celcati dan provodi u nekom drugom manje-više statičnom položaju, ali opet, bez puno različitih pokreta. Ukočeni smo, umorni. Nekom treba intenzivno, ali biće i onih kojima treba relaksacija. Sasvim je u redu istražiti šta ljudima treba, prilagoditi praksu, inspirisati ih da naprave svoju praksu, naučiti nas da kombinujemo.
Živimo u zbilja grozna vremena. Mislim da nam iskustva iz joge – ili makar vreme koje nam je dato u toj praksi – mogu pomoći da propitamo sopstvenu poziciju u njima (groznim vremenima). Da uostalom uvidimo da nismo ni najvažniji, ali ni najslabiji. Pa i da nismo sami. Sigurno i da je proces u koji ulazimo kada praktikujemo jogu jedan duboko lični proces, ali on nije individualistički, ne isključuje i nikako ne treba da isključi okolinu. Ne propitujemo sebe kao neko biće koje postoji nezavisno od svakog konteksta, već u tom kontekstu, sa drugim ljudima, sa prirodom, sa čime već. Naša praksa (bilo da je joge, neke religije, društvenog pokreta, prijateljskih ili poslovnih odnosa, nebitno je) teško da može napredovati ukoliko isključuje – bilo da isključuje nas iz sveta, ili druge ljude iz prakse.