“Da se razumemo, niko od nas ovo ne radi da bi zaradio, jer nema ovde para. Ovo radimo zato što to volimo.” Ove reči izgovorio je jedan profesor sa fakulteta za fizičko vaspitanje i sport obraćajući se instruktorkama joge. On, nažalost, nije jedina osoba koja je ove reči izgovorila u mom prisustvu a vezano za posao koji radim. Niti je ovo jedini posao koji sam radila da mi je upućen takav komentar. Iako imam ogromne privilegije i sreću da obožavam (ili sam makar obožavala) većinu stvari koje radim, to nikada neće značiti da ja mogu da živim od te ljubavi. Ne živim ja ni od novca, ali mi je neophodan da platim račune, kupim hranu, imam odeću, obuću, lečim se, imam možda i neki hobi, putujem i finansiram sve ostale “luksuze”.
Danas imam #višesrećenegopameti da radim u klubu koji plaća svoje trenere po održanom času i koji finansira dobar deo uslova za rad. Ovo inače nije česta praksa i pre toga sam uglavnom imala loša iskustva – radila sam bez ikakve nadoknade da bih “stekla iskustvo”, iznajmljivala prostor, dobijala procenat, dizajnirala, štampala flajere, pravila promocije itd. Većina joga instruktora i instruktorki (a cenim i jedan ozbiljan i ogroman deo trenera svake vrste, moraću jednom da se posvetim istraživanju da bih rekla više) radi u izuzetno nesigurnim uslovima. I ne samo to, pored toga što ne znaju kada će, da li i koliko zaraditi, primorani su da ulažu sopstvena sredstva i svoje vreme u promociju časova, edukaciju, opremu.
I onda dođe neki baja i kaže ti “pa ti radiš ono što voliš”. Kada malo bolje razmislim, ja ne mogu da volim ono što radim niti da radim ono što volim ukoliko sam u konstantnoj brizi oko toga da li mogu da namirim makar osnovne potrebe. A ukoliko ne mogu da ulažem u promociju, nove edukacije i opremu, teško da ću privući nekoga, jer pored mene je neki ogromni fitnes centar koga finansira ko zna ko i ko debelo plaća reklamu i sve drugo i pored kojeg, koliko god se trudila, nemam šanse. Znam, znam, sve se to vidi kada se radi iz ljubavi i radi novca, i ljudi će prepoznati ako se neko trudi itd, ali čoveče, ja do tada moram nešto jesti.
Iskreno bih volela da radim jedan posao koji će mi namiriti osnovne potrebe, ali i omogućiti da se “luksuziram” (nadam se da je jasno da ne mislim da je bilo šta od ovoga luksuz) putovanjima ili kupovinom kreveta, sređivanjem gitare ili štaveć. Međutim, čak i da ovo bude ovoliko idealno ne bih želela da ikada više čujem mantru “voli šta radiš, radi šta voliš” jer je užasno bilo kome reći ovako nešto. Pogotovo danas. Da li je moguće da bi neko zaista odabrao da radi u trafici bez WC-a i grejanja? Zamišljam instruktorke i instruktore joge koji vole svoj posao, vole da prenesu znanje i veštine drugim ljudima o tome kako da se osećaju bolje, da budu u harmoniji sa sobom i okolinom, a onda se nakon časa joge vrate u sobu bez grejanja i umesto večere broje lajkove na instagramu.
Mislim da bi bilo sjajno kada bismo namesto mantranja Do What You Love više razgovarali o uslovima u kojima radimo, novčanim nadoknadama za koje radimo, u nedostatku stalnog zaposlenja pravili neke ugovore-dogovore kojima se na neki način štitimo, izborili se za vreme neophodno da odmorimo i napredujemo, naučili da štitimo jedni druge od velikih igrača čiji interes jeste profit preko naših leđa (nisu svi takvi da, ali takva je nažalost logika sistema). Koliko god da danas imam i privilegiju i sreću da radim u dobrim uslovima, volela bih i da mogu da pomognem koleginicama i kolegama sa lošim iskustvima. Zapravo, pozvala bih sve koji izdrže do kraja ovog teksta da mi slobodno pišu vezano za ovu temu, napišu svoja dobra ili loša iskustva. Možemo se i naći i razgovarati o tome kako da organizujemo rad na što bolji način.