U procesu edukacije za joga instruktore i instruktorke, kao i na većini časova joge, često se može čuti i insistira se na tome da obratimo pažnju na sebe i ne gledamo druge oko nas. Poenta joge je da se okrenemo kao unutra, ako baš moramo da merimo nešto onda merimo u odnosu na sebe itd. Meni se to nimalo ne sviđa (čak mislim da generalizovani “saveti” nikad ništa zapravo i ne znače), zato što imam utisak da časovi joge tako postaju još jedno mesto koje nas još više gura u disbalans (i nejedinstvo).
Organizacija društva u kojem trenutno živimo, ako ne u potpunosti, a onda u značajnoj meri i sve više, gura nas ka individualizaciji. Kako to kaže sociološkinja Anđela Mekrobi – ljudi moraju sami sebi da postanu mikrostrukture, odnosno moraju da rade posao koji je ranije ili nikada bio namenjen nekim strukturama.
Ukoliko za primer uzmemo zdravlje (mada to može biti i obrazovanje, kultura…) već nam na prvi pogled može biti jasno koliko smo usmereni sami na sebe. Lekari u javnim institucijama su preopterećeni poslom (brojem pacijenata, količinom birokratije i ko zna čega još) i nedovoljno plaćeni. Nit imaju vremena za pacijente/kinje, nit za dodatnu edukaciju. Mi teško da možemo priuštiti privatne preglede sa platama manjim od minimalaca ili vremena za preglede jer radimo ceo dan da ne bismo bili na minimalcu. Pa nam onda kažu – zdravlje je u tvojim rukama, moraš sam brinuti o tome šta ćeš jesti, piti, kada, koliko, zapravo čak i lekari i drugi stručnjaci i stručnjakinje sve više insistiraju da se informišemo što više o svemu. Ko za to ima vremena? Imam utisak da moram da doktoriram svaku bolest pre nego što uopšte kupim neki lek (jer hej, nije dosta da razumeš šta ti se desilo i zašto, moraš znati i koji je lek zapravo dobar za tvoj organizam a koji nije! I.T.D. I.T.D). Poenta – društvo je izgubilo svaku ulogu, ostadosmo da se staramo sami o sebi.
Dobro, dobro, kakve sve to veze ima s praktikovanjem joge? Ne mora da ima, ali može. Uporno insistiranje da se na još jednom mestu “okrenemo ka unutra” mislim da samo doprinosi ovoj individualizaciji. Praksa joge dobrim svojim delom radi na razvijanju svesti i okvirna je ideja da kroz taj proces nalazimo poveznice. Ne da se “konektujemo s univerzumima”, joj, ne. Promisliti sebe u svom kontekstu znači preispitati i svoju poziciju i taj kontekst i pronaći neslaganja. Ukoliko se nalazimo u zajednicama, a uporno insistiramo da funkcionišemo kao individue i uporno se sudaramo (konflikti, frustracije kao da nas iznenađuju na svakom koraku), da li je možda vreme da p(r)omislimo da je potrebno restruktuirati te odnose, sebe u njima i zahteve koje nam nameće ne joga, nego život sam.
Ono što bi mi bilo baš zanimljivo da vidim zato jeste jedan drugačiji čas joge, a i drugih rekreativnih aktivnosti (ok, ja to malo već praktikujem, ali treba tu ideju još razviti). Praksu u kojoj pozivamo ljude da pogledaju jedni druge, zaista pogledaju, možda olakšaju jedni drugima položaje u kojima radimo ili im kažu da odmore, stanu, ohrabre ih ili na kraju čak izignorišu. Nekada praktikujemo raspričane časove, rad u parovima, često iskoristimo i neko vreme da porazgovaramo kao grupa – gde bismo voleli da se razvijamo i radimo kao grupa, a ne samo kao pojedinci i pojedinke. Opet, ako neko ima neke ideje, neka se javi. Ja sam uvek zainteresovana za razgovor.