Dobila sam ovu fotku od tate sa pitanjem Je l ovo neka joga? Na stranu fotomontaža i loš pokušaj zezanja od strane mog ćaleta, nateralo me je da promislim i zapravo postavim sebi jedno pitanje:
Kako mi učestvujemo u percepciji joge? Kako instruktorke i instruktori joge, vežbačice i vežbači, praktikantkinje i praktikanti, koji god naziv koristili, učestvujemo u stvaranju slike o jogi, o tome šta je to joga?
Kada proskrolam svoj IG moram priznati da njime dominiraju slike poza u kojima najčešće hiperfleksibilni ljudi dostižu krajnji opseg pokreta jednog ili više zglobova. Ispod toga (ako nije citat Dipak Čopre) često su upinjanja da objasnimo da joga nije poza već nešto drugo, zavisi od osobe šta, ali najčešće priča o tome kako nas je ulazak u pozu a ne poza sama naučio nečemu.
Ukoliko mislimo da joga nije poza nego neki proces, ukoliko mislimo da to što se maksimalno krivimo, uvijamo ili čak to što smo snažne da nešto izdržimo itd nije joga, da li je krajnji oblik poze ono što želimo da prikazujemo iznova i iznova?
Ne, stvarno vas pitam? Nas pitam…
Zašto onda postavljamo te fotke? Da li je moguće da nemamo ideja da drugačije prikažemo proces? Da li je moguće da hoćemo da stvorimo osećaj zavisti – kao vidi šta ja mogu a ti ne? Da li je moguće da smo pod preogromnim pritiskom da se stalno iznova reklamiramo i prodajemo priču o tome kako je ovo što radimo super, da izgledamo što privlačnije kako bismo se izdvojili iz mase sličnih sa kojima se uporno takmičimo da bi nas ljudi pratili i na kraju kupili naše programe?
A ako mislite da ljudi koji zapravo idu na jogu i zapravo malo misle o njoj imaju drugačije mišljenje od mog tate, evo jedne interesantne informacije:
American College of Sports Medicine – najveća svetska organizacija u oblasti sportske medicine i nauke o vežbanju – jogu je zapravo svrstala u telo-um kategoriju, odnosno u oblast neuromotornog fitnesa. ALI, prema istraživanju Yoga in America časopisa Yoga Journal (naučno istraživanje a ne anketa na sajtu), najčešći razlog zbog kojeg ljudi biraju jogu (dakle razlog onih koji su je zapravo odabrali, a ne nekih tamo naučnika i tata) jeste da bi bili fleksibilniji. (info koji sam pokupila iz knjige Yoga Biomechanics, autorke Džuls Mičel)
I da, ful je jadno kad se ljudi ni ne potrude da malo nauče o nečemu a ne formiraju mišljenje na osnovu jedne fotke. Ali ono šta predlažem je umesto da se vređamo odmah, ego ostavimo tamo u krajnjem opsegu pokreta zgloba i samo propitamo svoju poziciju – koja je naša odgovornost u tome što će neko pomisliti da je ovo joga?
P.S. Nisam izričito protiv vežbanja u krajnjem opsegu pokreta, ali to je jedna sasvim druga a mislim i još ozbiljnija tema. A nisam niti protiv lepih fotki u još lepšim pozama u kojima izgledamo privlačno.
P.P.S. Hvala tata na inspiraciji!