Na pisanje ovog teksta me inspirisala koleginica Maja (ovim videom) koja me svojim onlajn prisustvom i učešćem svaki dan uči da preispitujem sebe na društvenim mrežama.
Dok provodim vreme na instagramu – a to je bila mreža kojoj sam se poslednjih godinu dana posvetila – često se unervozim od preskrolavanja i besomučnog preispitivanja kome treba da lajkam, šta mi se zapravo sviđa, šta nije totalna glupost, ko je meni lajkao, ko me podržao, ko šta misli, ova koleginica koju zapravo nikad nisam upoznala niti razmenila više od 10 reči, ona super-vredna-zgodna-stalno-nasmejana-i-taman-malo-tužna-da-pokaže-da-je-ljudsko-biće, kao i sve mame, tate, babe, tetke, ujke itd. Itd.
Da, ovo verovatno nije baš joginski (štagod da to podrazumevalo), ali, nisam ja u tim joginskim stvarima dobra niti bolja pa sad da se pravim pametna i da kao nemam svakodnevne ljudske slabosti i ostale nebuloze. To ostavljam ovim spoznatima, mada, sumnjam da postoje. Mislim da se samo debelo foliraju i jedino po čemu se razlikujemo je što ću ja insistirati da se preispitujemo i pronalazimo da li i kako nešto možemo da radimo drugačije…
OK, koji su problemi s kojima se suočavam(o):
1. Utisak da gubim suviše vremena
2. Jadarsko spletkarenje (neću da te pratim, da ti lajkam, da te podržim, jer ćeš mi oteti vežbače/klijente…)
3. Prikupljanje lajkarsko-emotikonskog kapitala (princip lajk za lajk, komentar za komentar koji odlikuje teški izostanak svake diskusije – tj komentari su u domenu emotikona ili sve je strava draga xxx)
4. Ozbiljni igrači koji se razvijaju na neplaćenom radu drugih
Koja su rešenja (barem kako to vidim sada):
1. Gubim suviše vremena kada se opteretim količinom sadržaja koji je potpuno smeće. Da, moram da iskoristim tu reč jer je generički sadržaj (fotke, reciklirani citati i sl) bez ikakvog konteksta kao i sve ostale površne nebuloze samo prikupljanje gomile ničega, materijal koji ćemo inače odbaciti. Kao što sam jednom čula foru:
“Nikada neću zaboraviti onaj tvoj stoj na rukama pored vodopada i koliko me je inspirisao da promenim svoj život.”
Rekao niko. Nikada.
Za mene je logika sledeća: vreme je najvrednija stvar koju imamo i kada nam neko daje svoje vreme na sadržaj koji proizvodimo (bilo privatno ili poslovno) treba da budemo zahvalni i da debelo to cenimo. Ne znam bolji način nego da sadržaj koji pravim ima neki smisao, promišljen je, i sama sam uložila vreme da ga proizvedem.
+ Nije realno da pratim 1000 ljudi…ma ni 400…jedva pratim i 100…zašto pratimo sve te ljude? Znamznam, otpratićete me, ali to je ok! Čoveče, ovaj sadržaj i mnogi drugi nisu za vas ako ne dobijate ništa za vreme koje ste uložili. Zašto bismo to radili? Iz pristojnosti? Iz straha da ćemo nešto propustiti? Ma daj…
2. + 3. Jadarsko spletkaranje i prikupljanje lajkarsko-emotikonskog kapitala su teške gluposti kojima smo svi podložni (jer da nismo, ove mreže ne bi ni imale te opcije – onaj ko to pravi to zna). Ja posmatram to ovako u kontekstu ove branše u kojoj ja delujem:
– Hej, da li stvarno misliš da odgovaraš na potrebe baš svih ljudi?
Ne. Ima dosta ljudi koji neke stvari radi bolje od mene, drugačije od mene, a sa nekim ljudima ni ne želim ja da radim.
– Hej, da li stvarno misliš da dovoljno ljudi vežba i aktivno je i zna zašto je to dobro i kako to da radi i samo treba da odabere s tobom da radi?
Ne. Zapravo, zabrinjavajuće mali broj ljudi je aktivan uopšte.
– Hej, zar ne misliš da zapravo kao neka zajednica treba da se fokusiramo na to da dobrano obrazujemo i informišemo što veći broj ljudi o značaju vežbanja, bavljenja sobom i stvaranju uslova za to?
Pa da. To ne možemo sami da uradimo, tako da priča o otimanju klijentele ili sitne lajkersko-emotikonske podrške ostavljam za rodbinu. Baš zato mi je važno da podržim ljude čiji sadržaj je promišljen, koji ulažu vreme u sadržaj, donose nešto drugačije, nešto od čega postavljam sebi pitanja, učim…
Da, treba da radimo zajedno, ali ne treba ni da radimo svi sa svima, niti treba da se samoizrabljujemo ili da nas neko drugi izrabljuje. I zato je važno i ovo ispod.
4. Ozbiljni igrači su svi koji imaju baš veliku publiku (npr. 10k+ pratilaca na IG) a razvijaju se zahvaljući na neplaćenom radu drugih – razni portali i likovi iza njih. Za mene je to (više) neprihvatljivo. Jer veliki broj ljudi nije pravljenje zajednice. Jer veliki broj nepromišljenih postova van svakog konteksta je gubljenje vremena. A to ni ne stvara zajednicu, jer mi ne komuniciramo nego ostavljamo lajkove, lajt komentarišemo i samo pravimo vidljivost ispražnjenu svakog sadržaja.
Da ne ulazimo u to da je svaki klik informacija o vašoj potencijalnoj publici koji skuplja osoba koja vas ne plaća. Ovo nije teorija zavere, nego kako internet marketing radi i to može biti ok, ali ako smo načisto s tim… Priča za drugi put možda…