Putem instagrama sam pre koji dan otvorila pitanje o tome Šta je istezanje, zašto ga radimo, preporučujemo i sl. Odgovori su, kao što sam i očekivala, bili sasvim raznovrsni i otvorili prostora za nova pitanja, što je uvek znak da smo na – ako ne dobrom, a ono svakako nekakvom – putu 😉
U narednom periodu ću umesto da dam konačan ili “tačan” odgovor na pitanje šta je istezanje ponuditi neke uvide koji možda nisu toliko prisutni na našem jeziku kada se govori o istezanju, a za mene su bili značajni jer su mi otvorili prostor drugačijeg pristupa praksi joge (i to ne samo fizičkoj): prilagodljivijeg, bezbednijeg, održivijeg, korisnijeg za svaki dan.
Da bismo krenuli da pričamo o istezanju zamislićemo tako često prizivanu sliku telesnog zdravlja u jugoslovena: osoba koja se iz stojećeg položaja lako savija da zaveže pertlu a da pritom ne mora da savije noge niti da sedne. Baka Kata je do svoje smrti mogla da dodirne prste na nogama, podsetiće me ćale često.
I mi onda mislimo da je baka Kata imala neobično dugačke i opuštene mišiće zadnje lože. Kada čujemo istezanje najčešće pomislimo na mišić koji se izdužuje do svojih krajnjih granica a koje zavise i od osobe i od mišića. Pa tako imamo priliku da se susretnemo sa osobama sa skraćenim, zategnutim ili ukrućenim mišićima.
Mislim da mi je jasno odakle dolazi ta ideja. Zamišljamo tako dok se spuštamo ka odvezanoj pertli pripoje mišića zadnje lože na različitim kostima (tamo gde osetimo zategnutost) koje ih tokom pokreta vuku svaka na svoju stranu (ovako nekako) do njihovih krajnjih dužina gde smo primorani da stanemo. Ali, vremenom, pomerajući granice, odnosno ulazeći u krajnju dužinu sve češće, mi polako produžavamo mišić ili ga čak opuštamo. To su stvari koje sam ja često čula, a možda i vi. Do nedavno i mislila.
Ipak, pošto ljudsko telo nije tegljiva bombonica stvari nisu tako jednostavne, a glavni krivac komplikacije je, pogađate, nervni sistem. U našem organizmu nalaze se različite vrste receptora (primaoca nadržaja) koji nam govore u kojem smo položaju ili pokretu. Informacija koje tu kruže nismo uvek svesni, ali one cirkulišu stalno. Ono što se tu nameće kao važno jeste naš odnos prema tim informacijama, kako se određeni položaj ili pokret tumači, pre svega da li ih naš mozak vidi kao bezbedne ili ne.
U pojednostavljenoj verziji priče stvari izgledaju tako da su položaji i pokreti u kojima najviše provodimo vreme najpoznatiji našem nervnom sistemu, lako ih prepoznaje, vidi ih kao bezbedne.
Ako se baka Kata svakodnevno saginjala da iz stojećeg položaja zaveže pertlu, nije to dovelo do toga da su njeni mišići postali duži, opušteniji, već zato što je nervni sistem vremenom naučio na ove položaje i sada ih prepoznaje kao bezbedne odnosno, dozvoljava nam da se savijemo sa umanjenim ili bez osećaja zategnutosti.
Ipak, ako požurite sa zaključkom da treba da mlatimo po nervnom sistemu kako bi na položaje i pokrete navikao, razmislite još jednom. Neka to bude za domaći 😉
Sledeći put ću objasniti zašto mislim da je ovo važno ali i kako to menja postojeći dominantni pristup u jogi u kojem se pomeranje granica odvija u jednom nebezbednom, nasilnom i krajnje upitnom pristupu po pitanju svrsishodnosti. Stej tjuned, što se kaže.
P.S. Trudim se da skratim svoje tekstove kako bi ih što više ljudi pročitalo. Ne zato što ciljam na brojnost nego zato što znam da je vreme najdragocenija stvar koju imamo i stalno moramo da pravimo neke kompromise oko toga na šta ćemo ga utrošiti. Tako da – nudim kratke i informativne tekstove sa najnovijim naučnim informacijama, a koga zanima više – javite se!