Potreba da pročitam ovu knjigu javila se iz dva razloga. Prvi, zato što je predstavljala odabir i rad (prevod) jogaliginice Mirjane Petrović, čiji dosadašnji angažman na joga sceni u Srbiji izuzetno poštujem. Druga stvar koja mi je privukla pažnju bio je sam naslov knjige. U moru pristupa, učenja, pa i publikovanja istih (ne samo u vezi s jogom) koja mantraju da sve što treba da uradimo je da verujemo i sve je moguće, ovaj naslov je delovao kao poziv da odemo korak dalje.
Kako Mark Šlenc već u predgovoru primećuje, namera ove knjige je da ponudi “principe a ne recepte”. Iako ističe značaj postojećih učenja i saznanja, knjiga nas stalno vraća na preispitivanje poznatih koncepata (kako učenja tako i asana), naglašavajući važnost i sopstvenog iskustva, odnosno procesa samootkrivanja. Dve su me stvari veoma prijatno iznenadile već na početku. Prepoznavanje činjenice da svaki pristup u jogi nastaje u specifičnom istorijsko-kulturno-društvenom trenutku i da iz njega proizilazi, što treba imati u vidu kada danas tvrdimo da baš ova ili ona škola nudi pravi odgovor. Slepim prihvatanjem bilo koje doktrine sprečava nas ne samo da opažamo, nego i da potencijalno uvidimo manjkavosti u istoj (da li zaista mislimo da je bilo koje učenje nepogrešivo?). I drugo, podvlačenje pitanja politike prevoda – ne samo u jogi već u čitavom svetu profesionalnog prevodilaštva, ovo pitanje se ozbiljno zanemaruje. Prevod je uvek i interpretacija i to treba imati na umu kada govorimo o izvornim tekstovima.
Autor se u nastavku bavi različitim najpoznatijim pristupima u jogi, o tome kako se nadopunjuju čak i kada deluju oprečno, o nekim pozitivnim ali i problematičnim pitanjima u vezi sa svakim. Treće poglavlje u potpunosti posvećuje upoznavanju sa osnovnim joga konceptima.
„Joga je polje na kojem svako može da pobedi, jer pobeda ne znači čija je asana najbolja, pobeda znači razumevanje koja je asana najbolja za vaše telo u datom trenutku”, nastavlja Ganga. Četvrto poglavlje, naslovljeno “Nalaženje “aha!” u hatha jogi”, sadrži niz najrazličitijih lekcija koje se mogu poneti u praksu joge i iz nje. Sve od motivacije za upuštanje u jogu (“joga daje vreme”, “asana je oruđe”), preko učenja o sopstvenom telu i povezanosti svake fizičke prakse s umom („Telo može da ima sposobnost i energiju, ali umu lako dosadi, olenji se ili odluta. Zato uključenje i upotreba uma i pažnje čine srž prakse joge”), sve do pitanja discipline, disanja, koncentracije, te “inteligentnog pristupa” praksi (kombinacija znanja i opuštenog/radoznalog pristupa vežbanju asana). Iako naizgled zdravorazumski, saveti objedinjeni u ovom poglavlju mogli bi se lako naći kao obavezno štivo u uvežbavanju bilo koje aktivnosti (a možda najviše u drugim vrstama fizičke rekreacije), gde se pod pritiskom rezultata prečesto zanemaruje proces i samim tim lako gubi motivacija, postajemo skloni povredama a vežbanje svodimo na bustovanje ega.
Od petog poglavlja knjiga se sve više prebacuje na unutrašnji proces joge (mentalni, duhovni, energetski). Iako je šesto poglavlje posvećeno različitim stilovima i praksama joge, a sedmo pitanju povreda, ipak se i njima pristupa iz unutrašnjeg iskustva, dobrobiti i lekcija koje joga nudi.
Poglavlja osam, devet i deset posvećena su ključnim konceptima u jogi, a meni možda najinteresantnije je ono o meditaciji. Iako tvrdi da je širi pristup meditaciji (nasuprot užem pristupu koji se primenjuje kroz zadate tehnike meditiranja) misteriozniji, Vajt na ovaj način demistifikuje meditaciju, čineći je istovremeno i duhovnom i svetovnom. Meditaciju razume kao otkrivanje, otvaranje, slušanje, propitivanje, a ne “programiranje uma mislima i verovanjima, niti šablonska, repetitivna radnja”. A to najlakše postaje tako što zadobija jedno stalnije mesto u životu, a nije samo “još jedna stvar koju treba raditi i vežbati”.
Duhovnost nije izvan ovog sveta, do prosvetljenja se ne može stići. Još jedno podsećanje na svest o kontekstu u kojem živimo i proces kroz koji o njemu i sebi saznajemo, zaokružuje ovu publikaciju.
Knjiga “Joga izvan verovanja” predstavlja savremeni prikaz joge kombinujući postavljena učenja sa iskustvom autora. Brojni primeri u vidu anegdota čine knjigu, kao i ono o čemu govori, pristupačnima. Lakoća jezika i potreba za demistifikacijom čine publikaciju sjajnom za početnice i početnike u jogi, dok je količina informacija i sistematičnost prikaza svrstavaju u obavezno štivo i za iskusnije jogine i jogije (možda čak i literaturom za ozbiljnije kurseve). Iako se primećuje kvalitet izrade u pogledu poveza (knjiga se ne lomi, ali se lako otvara, prilagodljiva za čitanje i podvlačenje), ono što bi je podiglo na viši nivo jeste promišljeniji prelom (šire margine za beleške), te adekvatniji dizajn korica, kako ne bi ostala nezapažena u moru bliske literature. Za kraj treba istaći i odličan prevod Mirjane Petrović – poznavateljke ne samo jezika sa kojeg se prevodi, već i teme. Knjigu lako možete poručiti sa Mirjaninog sajta ogledalojoge.com