Pričač i beležač iliti predlozi za drugačiju paradigmu u razmeni znanja

Piše mi Luna pre neki dan

“Razmišljala sam o tome kako mi je drago što uvek nešto novo naučim od tebe…a onda sam shvatila da je šesti ili sedmi mesec kako idem kod tebe, a poslednjh pet godina nisam ništa vežbala. Isprobala sam nešto što je na prvu loptu meni delovalo zanimljivo…ali je bilo nešto izmiksano što ni sama instruktorka ne zna šta je, deluje da ona odrađuje treninge, osećala sam se kao da ne pripadam tu, bilo nas je previše, prostor nije bio prijatan i nije postojala nikakva komunikacija među vežbačima.”

Ako ste se našli na ovde, pretpostaviću da ste dotle došli jer, kao i ja, volite da propitujete razna uvrežena mišljenja i nepreispitane obrasce.

Kao što sam imala problema sa različitim fizičkim aktivnostima, rekreativnim, u kojima se nisam osećala dobrodošlo, nisam mogla da se uključim, pratim, budem aktivna, slično se dešavalo i sa učenjem. Grozila sam se prenošenja znanja u kojem profesor dođe i izdeklamuje ono šta ima ili, još gore, pročita sa papira… Nit pogleda one koje podučava da li neko nešto zna niti otvori prostor za pitanja. 

Nakon fakulteta sam dugo godina radila u neprofitnom sektoru gde se insisitralo na neformalnoj atmosferi – pogotovo u radu sa mladima, uključivanju i slično, da bismo svaki put završili opet u istom ex cathedra stilu gde je neko pametniji, informisaniji, priča šta ima da priča, ostali se uključe isključivo ako su informisani na istom nivou kao i pričač. Ostali ostanu, u najboljem slučaju, beležači. Ako nisi razumela, potrudi se više sledeći put, na tebi je da znaš nešto pre nego što učiš???

Takav model nam je, nažalost, postao norma. Toliko smo navikli da nas se ne uključuje, da učenje kroz uključivanje, razgovor (i haotičnu priprodu razgovora!) posmatramo kao loš i neproduktivan, često ga vidimo kao gubljenje vremena. I sama sam bila u tom fazonu, iako primećivala da nešto nije u redu jer se uporno svodim na beležača.

Tako sam odlučila da stvari koje ja podučavam postavim na drugačije temelje, sa drugačijim idejama, iako znam da ću naići na nerazumevanje, na otpor i neprepoznavanje značaja, iako znam da će biti napornije. Ovo su neke stvari koji se trudim na usvojim i na svojim radionicama ali i na časovima! Jer mislim da mi treba više da prenosimo i razmenjujemo znanja, a manje da dajemo informacije i instrukcije (toga svakako ima dovoljno i previše).

Moji principi za podučavanje:

1.Razmenjuj znanje umesto da deklamuješ informacije.

Učenje je proces stvaranja novih veza između informacija – nekih starih i nekih novih. Ako je tako, insistiram na tome da u prenošenju znanja pronađemo način za uključivanje ljudi koje podučavamo. I to ne samo pitanjima – da li ste razumeli, ima li ovo smisla, već upornim propitivanjem kroz znanja koje neko već ima! Npr. Kako se ovaj informacija uklapa u tvoj trenutni rad, kako bi je mogli primeniti sad… A da bi se neko uključio, nije dovoljno reći Ja želim da te uključim. Moramo raditi na stvaranju atmosfere u kojoj se neko oseća dovoljno opušteno da može da se uključi, zato treba imati na umu:

2. Atmosfera nisu mirišljavi štapići, već ohrabrivanje na greške, stranputice.

Učenje je neuredan proces – strukturu moramo imati u tom smislu da moramo imati neku nameru s kojom radimo, neki cilj, ideju o tome zašto se bavimo time čime se bavimo. Ali, ne smemo biti toliko strogi da ne dozvoljavamo odstupanja u tom procesu, da ne dozvolimo sebi i ljudima sa kojima učimo “greške”. Ovo čini proces lakim i teškim istovremeno. Lakim – jer zaista možeš da se otvoriš za najrazličitija asocijativna povezivanja bez straha o sankciji, a teškim – jer će tražiti tvoju stalnu uključenost, fokus i koncentraciju. Priča može otići daleko, ali je svaka stranputica (drugaricu Rogulju kreditujem za podsetnik na ovu sjajnu reč u ovom kontekstu!) baš to mesto gde mi učimo!

3. Zadaj domaći, uradi domaći.

Ok, ima i dobrih stvari kada govorimo o postojećem obrazovanju. Učenje se dešava i kada više puta ponovimo neke stvari i napravimo nove logičke veze. Kada uradimo različite zadatke, umesto da učimo napamet (kad je napamet onda valjda i nije učenje). Domaći je meditacija, igra sa samim sobom, domaći je prilika da razumeš šta te zanima i filtriraš šta nije za tebe. Domaći zadatak i fidbek je i najveći izraz entuzijazma, ljubavi i truda osobe koja podučava, jer ulaže svoje vreme (najdragoceniju stvar na svetu) da učestvuje u stvaranju tvojih logičkih veza.

4. Odmor je najproduktivnija aktivnost u univerzumu!

Učenje se dešava tokom odmora, dok spavamo, i to poprilično.

Sigurno da tu ima još nekih ideja, ali za sad se zadržavam na ovome. Inspirisale su me drage žene (hvala žene!) sa kojima sam učila nedavno na mojoj onlajn radionici “Održivi i etički marketing: kako da prestaneš da se reklamiraš i naučiš da razgovaraš”, namenjenoj pre svega ljudima iz sveta joge, fitnesa, pilatesa itd, ali i svima koji rade u uslužnom sektoru i pogotovo vode svoj posao samostalno.

Evo vam i jedan domaći tim povodom

ZASTANI NA TRENUTAK I ZAMISLI – ALI STVARNO ZAMISLI – DA JE U GREŠKAMA POENTA. KAKO BI ONDA SVE IZGLEDALO?

Ako vam je ovo bilo zanimljivo, možda će vas zanimati baš ta moja radionica vezana za marketing. Pročitajte više ovde