Prijateljstvo u doba korone

Kada je jedan student pitao antropološkinju Margaret Mid koji znak smatra začetkom civilizacije – a očekujući da će odgovor biti neko oruđe ili oružje – odgovorila je zaceljeni femur (butna kost). Femur je najduža kost u našem telu, a u društvima pre moderne medicine podrazumevalo je bašem šest nedelja odmora da bi kost zacelila. Zaceljeni femur pokazao je da je neko brinuo o povređenoj osobi, lovio i sakupljao umesto nje, provodio vreme pored nje, pružao fizičku zaštitu, ljudsku brigu i negu i pravio društvo do isceljenja.

Midova je objasnila je zakon džungle u kojem samo najjači opstaju značio sigurnu smrt za životinju, pa je tako protumačila saosećanje u vidu zaceljenog femura kao prvi znak začetka civilizacije.

Ako ste preživeli do ovog trenutka ove godine imam samo da vam kažem – bravo. Kako god da ste – tu ste.

Ovih dana posebno viđam dosta postova na temu kako je godina bila izazovna, ali kako nam je dala i priliku da naučimo dosta toga o sebi. O tome često pričam i na terapiji, a sve mi više izgleda kao da mi je neko sasuo gooomilu instant saznanja, crash course o sebi, a koje ću tek vremenom (i to ultra polako) moći da zaista usvojim i primenim.

Ipak, ima jedna lekcija koja se proteže kroz ceo život, a ove godine je postala posebno važna. A to je ova o prijateljstvu. O tome koliko je važno negovati porodicu koju smo izabrali. Meni je to u ovoj godini spasilo život. Više puta.

Na priču o Margaret Mid podsetila me Tara Brah u svom podkastu, koja je pored toga podsetila i na istraživanja iz neurobiologije o tome kako izgleda mozak ljudi koji se osećaju prihvaćeno i bezbedno, kojima frontalni kortekst radi kako treba i mogu da misle i rešavaju probleme i nose se sa izazovima svakodnevnog života relativno smireno i kreativno.

Sa druge strane, osećaj odbačenosti i usamljenosti kreira takve promene u našem nervnom sistemu da se sa takvom “lakoćom” prebacujemo u evolutivno niže, reaktivne načine ponašanja – doslovno kao da smo životno ugroženi #samodapreživim. Strah koji proizvodi agresiju, bežanje ili isključivanje iz zajednice biva odgovor, a što stvari čini dodatno težim, samo nas vraća u začarani krug usamljenosti.

Odbačeni odbacujemo i bivamo odbačeni da bismo opet i iznova odbacili itd…

Verujem da svi imamo nekog ili više ljudi u životu kojima je ova godina bila ultra izazovna. Možda su to ljudi koji su već imali problema, a onda je pandemska kriza samo pomogla da te stvari još više isplivaju na površinu. Možda smo to baš i mi (ja koja pišem, vi koji čitate).

Ja donekle i jesam. Ali ove godine sam imala tu sreću da ni u jednom trenutku nisam mogla da se osetim odbačeno jer je uz mene stalno nekoliko veoma saosećajnih, par veoma strpljivih i barem jedna brutalno uporna osoba.

U ovim izazovnim trenucima, pogotovo ako se ubaciš u te preživljavačke modove ponašanja (strah od svega i svja), teško je slušati i teško je čuti šta ti treba. Ljudi koji se nalaze u takvom strahu da ne mogu da se nose sa svakodnevnim problemima, teško da će prihvatiti dobronamerni savet prijatelja, pogotovo kada nije onaj koji bi ego voleo da čuje: treba ti pomoć, moraš da razgovaraš sa stručnim licem, nisi u pravu, ovo je teško, moraš biti strpljiva, moraš imati nadu, lekovi imaju smisla…

Da, teško je biti na toj strani koja treba da čuje ovo. Ali, ponekad mi izgleda da je još teže biti na strani onog koji zna da to treba da kaže, jer, kada je prijateljstvo u pitanju, porodica koju smo izabrali, plašimo se da ćemo izgubiti ljude do kojih nam je zaista stalo jer ćemo im reći nešto što ne žele da čuju, čime nisu spremni da se bave ili jednostavno to ne vide kao problem.

Drugim rečima, strahujemo i na ovom mestu da ćemo biti odbačeni.

Vraćam se na Midovu i na ovu priču o tome koliko smo zavisni jedni od drugih i koliko nam je kao ljudskoj vrsti važno da pripadamo, te taj osećaj pripadanja čuvamo po svaku cenu – jer jedino tako možemo opstati s polomljenim femurima. No, nekad ta cena znači da ćemo ispustiti priliku da pomognemo nekome kome je baš naša pomoć potrebna.

Uf, ako ste ispratili do sad, svaka čast. Ali poenta moja je da sam ove godine imala tu sreću da neki mnogo hrabri ljudi sa kojima sam prijateljstvo negovala godinama uspeju da mi kažu neke mnogo teške stvari. Iako nije nimalo lako, niti lepo čuti sve što ne želiš, kad se stvari slegnu mogu samo da zaključim da sam im beskrajno zahvalna na tome. Verovatno nikad neće znati koliko, iako se trudim da im to kažem svaki dan.

Moram pametno da zaključim, jer mi je ovo poslednji njuzletr za ovu godinu, hah. Ali nemam pametnih zaključaka, sem da vas ohrabrim da vodite teške razgovore i imate poverenja u svoja prijateljstva. Negujemo ih u dobrim vremenima, da bismo mogli da zaceljujemo femure u ovim zeznutim. I da, možda nećemo odmah videti rezultate i biće naporno i teško, ali imamo samo jedni druge…nije neka mudrost, znate to.

Naravno, želim vam da brinete i o sebi i uvek krenete iz toga šta sad možete (sećate se iz prošlog mejla “srce, šta ti treba”), ali ako imate nekog oko sebe kome treba malo više pomoći, podrške, bilo bliska osoba, a nekad i neko totalno nepoznat, možda malo iskočite i iz svojih komfornih zona.

2020. hvala ti što si mi poklonila ovako neustrašive prijatelje i prijateljice koji su pokidali svojom nežnošću, strpljivošću, upornošću i iskrenošću. Za narednu godinu sebi želim da ja budem takva prijateljica svaki dan.

Čujemo se uskoro ; )