Na fotografiji je rad Lidije Krnjajić iz serije radova “Disanje” izložen u Joga koncept studiju.
Interocepcija je sposobnost da osetimo telo iznutra. Da li smo gladni/žedni ili siti. Kakvo nam je disanje. Da li su nam dlanovi znojavi, kakav nam je glas, puls, da li nas nešto svrbi, da li su mišiči pod tenzijom, da li treba da idemo u toalet, osećamo li mučninu…
Kako to funkcioniše? Slično kao i kod propriocepcije, mi imamo mapu u mozgu koja predstavlja naše telo (a nije naše telo). Ta mapa nam omogućava da stalno imamo ideju o telu bez da se svaki put pozivamo na određeni deo. Ja ne moram da proverim da li mi se piški, već to znam istog trenutka.
Ipak, nekada se mogu javiti problemi u ovoj vezi – mapa krene da radi nezavisno od stvarnih potreba u telu, često jer telo šalje neadekvatne signale ili, preciznije, oni se neadekvatno tumače.
Zato i kažemo mapa, jer gotovo da postoji konsenzus oko toga da mi ni ne opažamo bez interpretacije. Štagod da telo oseća, štagod da doživljavamo mi to uvek tumačimo kroz prizmu prethodnih iskustava u koje ukalupljujemo svako naredno. To može da znači da autentičnih informacija zapravo i nema…Hm…
Ipak, mi neke informacije dobijamo i na osnovu njih reagujemo. Šta možemo uraditi da protok informacija i njihovo razumevanje bude bolje?
Adekvatno tumačenje informacija se može razvijati samo ako se redovno izazivamo novim informacijama i njihovim tumačenjem.
Šta ja osećam i zašto. Da li je ovo moja stvarna potreba ili ne. Da li se znojim i srce mi lupa od realne ugroženosti ili u novoj situaciji na koju još nisam navikla. Da li zaista osećam glad ili je praznina nastala kao posledica neke neprotumačene emocije…
Poziv na prisutnost, koji često možemo čuti danas (a svakako dosta na časovoma joge) može se razumeti i kao dobra polazna tačka za vežbanje interocepcije.
Ako se prisutnost razume kao odusustvo potrebe da se menja ili reguliše trenutno stanje, vežba bi predstavljala zadatak tokom kojeg dajemo sebi vremena da informacije koje bismo inače tumačili automatski pokušamo obraditi na nešto svesniji način. Šta je ovo što osećam, odakle to dolazi, da li treba to da menjam…
Prisutnost se tako možda uopšte ne dostiže, već se njom više teži…težim stanju u kojem nemam potrebu da stalno nešto regulišem (bilo spolja ili iznutra) ali ta težnja je uvek proces…
Ipak, treba imati na umu da mi možemo biti prisutni tek kada smo stvarno namireni i sposobni da prihvatimo ono što je sad. Ukoliko se suočavamo sa egzistencijalnim problemima ili ozbiljnijim psihološkim izazovima teško da će nam ovakav pristup biti dostupan, zbog čega bih uvek bila obazriva pri preporučivanju istog.
Pročitajte i kakve propriocepcija i interocepcija imaju veze sa jogom u tekstu Nepromišljena joga nije vredna vežbanja.