Jeste li i vi čuli da istezanje izdužuje mišiće i jačanje ih skraćuje? Ja jesam, a možda sam čak i tvrdila to nekad… Pogreši čovek…
A šta ako bismo stavili jednu nogu u gips u položaju krajnje fleksije kuka (noga savijena iz kuka ka stomaku) i držali tako mesec, dva, tri? Da li bismo iz gipsa izašli sa baš dugačkim mišićima zadnje i baš kratkim mišićima prednje strane butine? Stvarno?
Još jedna iz serije predrasuda na tapetu danas: istezanje izdužuje mišiće. Čekaj, čekaj, čekaj, zar istezanje nije kad lepo povučeš dva kraja nečega i to onda postane duže? Kao natezanje žice na gitari? Ili kao lastika na gaćama posle svih januarskih slava? Ili (ako ćemo u duhovnim kategorijama) svi oni međuljudski odnosi dovedeni do krajnjih granica gde se još uvek drže ali ako joj stvarno budeš rekla šta misliš o toj odluci da se upusti u samostalni preduzetnički projekat sve će pući??? #nategnuto
Ali, već sad kontate da štagod da izdužujemo to je ipak poseban materijal koji je pride – živ! (jerznatenemasmisladaseponavljamdačoveknijemašinaitditd).
Hajde danas da malo bliže pogledamo taj materijal koji istežemo i to skeletne mišiće: gde počinju a gde se završavaju (ako igde?).
Skeletno mišićno tkivo, nasuprot glatkom i srčanom, predodređeno je za voljni (svesni) pokret i kada govorimo o mišićima u kontekstu pokreta, mislimo na to. Sastoji se od mišićnih vlakana, a svako vlakno obavijeno je vezivnim tkivom (endomisijum), pa onda nekoliko tih vlakana formira snop (fascikulus) koji je obavijen sledećim slojem vezivnog tkiva (perimisijum), a nekoliko tih snopova formira mišićni organ obavijen čime? Daaa, još jednim slojem vezivnog tkiva (epimisijum). Gde mišićnog vlakna više nema, tu ostaju samo ovi slojevi vezivnog tkiva koji se spajaju i postaju tetiva.
Ali, da bismo skontali šta se uopšte izdužuje, moramo otići i malo dalje: šta je uopšte vlakno? Vlakno je sastavljeno od nekih manjih delova (miofibrile, milofilamenti) u kojima se kriju organizovani proteini (sarkomere). I voila eto nas tu negde kod odgovora: ti organizovani proteini su zapravo najmanje kontraktilne jedinice odnosno onaj deo koji se približava/udaljava tj. skraćuje/produžuje. Btw, širina dlake ljudske kose je 25 puta (slovima: dvadesetpetputa) duža od dužine sarkomere – čisto da stavimo stvari u perspektivu…
Smešna zamisao: zamišljam sebe kako na sledećem času joge govorim sa izdahom pustite vaše sarkomere da se izduže.
Naravno, to se ne dešava tako kako nam je na prvu loptu jednostavno da zamislimo ali, idemo dalje. Prema važećoj teoriji (teorija klizajućeg filamenta, dvofilamentni model, mada se sada priča i o trofilamentnom modelu) vezivanje proteina na različite načine utiče na dužinu sarkomere, međutim (!) ova promena dužine je kratkoročna – one se produže, pa se vrate.
Ipak, ono gde bismo mogli pričati o nekom trajnijem produžavanju je nastanak i novih sarkomera, te njihov nestanak (pošto postoje u nizu to se zove dodavanje ili uklanjanje sarkomera, sarkomerogeneza i sarkomeroliza). Ono što jedino može da utiče na dodavanje/oduzimanje je nivo opterećenja koji primenjujemo.
Prvoloptaški jasan primer jeste ovaj sa početka: noga u gipsu. Da, jasno nam je da smo izgubili na snazi, ali ko god da je bio u gipsu potvrdiće da je teško ponovo uvesti pokret nakon dužeg nošenja. Imobilizacija je siguran način da sarkomere izgubimo. Ali, da je li je bilo koji pokret dovoljan da se one dodaju? Paaa, ne.
Šta je neophodno za nastanak novih sarkomera u nizu i šta se dešava ako one nestanu…saznaćete sledeće nedelje 🙂 Ako ne želite da propustite, upišite se na mejling listu (ispod).